Osnovni cilj ove doktorske disertacije je utvrditi koji sektori u hrvatskom gospodarstvu imaju najveći kumulativan utjecaj na nacionalne vodne resurse. U tu svrhu, u disertaciji je razvijen prošireni input-output model na temelju kojeg je izvršena analiza utjecaja međusektorskih veza u hrvatskom gospodarstvu na ukupnu potrošnju vode i ispuštanje otpadnih voda. Rezultati modela ukazuju da se hrvatsko gospodarstvo temelji na vodom i vodnim onečišćenjem intenzivnoj ekonomskoj strukturi u okviru koje su izravni pritisci na vodne resurse najvećim dijelom koncentrirani u nekolicini bazičnih industrijskih sektora. S obzirom da ti sektori svojim outputima direktno ili indirektno podupiru proizvodnje svih ostalih sektora u nacionalnom gospodarstvu, razina finalne potražnje u ostatku gospodarstva ima značajan utjecaj na potrošnju i onečišćenje vode u tim sektorima. Uvažavajući modelom dobivene rezultate koji ukazuju da najznačajniji neposredni gospodarski potrošači i onečišćivači vode imaju ključnu poziciju u proizvodno-opskrbnim lancima u nacionalnom gospodarstvu, zaključak je disertacije da bi primjena represivnih instrumenata vodne politike nad sektorima koji svoju proizvodnju dominantno temelje na upotrebi vodnih resursa mogla izazvati negativne multiplikativne efekte u hrvatskom gospodarstvu. Zbog toga je u Hrvatskojnužno napustiti sektorski pristup u donošenju i provođenju politika zaštite i korištenja vodnih resursa i usmjeriti se na praktično usvajanje suvremenih načela i standarda integralnog upravljanja vodnim resursima. To se posebno odnosi na jačanje kapaciteta za planiranje i ostvarivanje ekološko učinkovitih, razvojno poticajnih i integriranih mjera nacionalne vodne politike.