Robert Mundell je tijekom 60-ih godina prošloga stoljeća uspjeh monetarnih unija poput Sjedinjenih Američkih Država pridodao postojanju optimalnih valutnih područja, to jest, područja koja imaju iste poslovne cikluse, visoku mobilnost kapitala i radnika te područje koje ima raspodjelu resursa tijekom kriznih razdoblja. U takvim područjima centralne banke mogu u kriznim situacijama donositi jedinstvene odluke koje bi pomoglo pri oporavku cjelokupnog područja. Ovo istraživanje je izuzetno bitno za područje Europe pošto su države Europe kroz svoju povijest nekoliko puta izrazile želju za stvaranjem monetarne unije, no za uspješan rad monetarne unije potrebno je na području Europe stvoriti optimalno valutno područje. Od kraja drugog svjetskog rata pa do 70-ih godina prošlog stoljeća, optimalno valutno područje u Europi se pokušalo stvoriti uglavnom tečajnom politikom kao što je bio slučaj tekom Bretton Woods dogovora. Međutim, Bretton Woods sustav je imao problem prevelikog oslanjanja na sposobnost Sjedinjenih Američkih Država da održavaju tečaj dolara prema zlatu te kada su Sjedinjenje Američke Države odustale od zlatnog standarda, sustav se nije uspio održati stoga je bilo potrebno pronaći novo rješenje. U sljedećih nekoliko pokušaja dogovora tečaja, države članice Europske Zajednice su shvatile važnost usklađivanja ne samo tečajne politike nego i monetarne te fiskalne politike te stvaranje novih administrativnih tijela koje bi nadgledale i savjetovale rad država članica u provedbi zajedničkih ciljeva. Wernerovo Izvješće je savjetovalo upravo takvo monetarno i fiskalno usklađivanje, međutim zbog različitih mišljenja monetarista i ekonomista, dviju grupe koje su predstavljale monetarne i političke ciljeve Njemačke i Francuske, prijedlozi izloženi u Wernerovu izvješću nikada nisu prihvaćeni iako su poslužili kao okvir pri kasnijem stvaranju Ekonomske i Monetarne Unije. Sljedeći dogovor, Europski Monetarni Sistem je, unatoč početnim problemima, uspio osigurati stabilnost tečajeva dovoljno da osigura konačno stvaranje monetarne unije znane kao Ekonomska i Monetarna Unija. Iako je Ekonomska i Monetarna Unija uspjela osigurati stabilnije ekonomsko okruženje, postoje poteškoće koje sprječavaju da se Ekonomska i Monetarna Unija može smatrati optimalnim valutnim područjem, to jest, da može krizna razdoblja rješavati jednako efektivno kao druga optimalna valutna područja kao Sjedinjene Američke Države i Kanada. Ekonomska i Monetarna Unija nailazi na problem ispunjavanja kriterija mobilnosti radnika i kapitala pošto, iako veći nego u ranijim razdobljima, mobilnost radnika i dalje nije brza kao u Sjedinjenim Državama, a postoje poteškoće pri održavanju mobilnosti kapitala na cijelom području Ekonomske i Monetarne Unije prilikom kriznih razdoblja poput financijske krize nastale krajem2000.-ih kada su se određene države poput Irske i Estonije suočile s velikim izljevom radnika i kapitala te se nikad nisu uspješno oporavile. Ekonomska i Monetarna Unija također nailazi na poteškoće oko dijeljenja rizika pošto postoji politički sukob između država višaka poput Njemačke i država manjaka poput Grčke koje se ne mogu dogovoriti oko fiskalnih transfera, jedni smatrajući kako je bolje rješenje provedba strukturnih reformi, a drugi smatrajući da su fiskalni transferi jedini razlog postojanja Ekonomske i Monetarne Unije. Na kraju rada zaključak je taj da, iako je Ekonomska i Monetarna Unija puno bliže postanku optimalnog valutnog područja nego prije, problem mobilnosti kapitala i radnika te problemi političke volje oko fiskalnih transfera na kraju stvaraju okruženje u kojem Europska Centralne banka ne može lako provoditi jedinstvenu monetarnu politiku.