Ovim završnim radom ukazuje se na važnost ulaganja u obrazovanje zaposlenika u Hrvatskoj, ali i zemljama članicama Europske unije. Edukacija zaposlenika osnovna je funkcija upravljanja ljudskim resursima. Teorija ljudskog kapitala smatra da je ulaganje u obrazovanje rezultat dobrovoljnih odluka pojedinaca, koji očekuju određeni povrat na uloženo vrijeme i resurse. Obrazovanje zaposlenika predstavlja proces koji se sastoji od utvrđivanja potreba, ciljeva, sadržaja i programa samog obrazovanja te utvrđivanja metoda i tehnika za primjenu potrebnog programa obrazovanja. No, nije dovoljno samo stječi kvalitetne ljudske resurse, već je potrebno odgovarajuće upravljanje njima kako se uloženi kapital ne bi izgubio. Obrazovanje zaposlenika nije nešto što se poduzima jednom, već je potrebno kontinuirano praćenje tijekom cijelog životnog vijeka organizacije. Samo obrazovanje zaposlenika sa sobom nosi niz koristi kao što su postizanje bolje produktivnosti, povećanje motivacije, lakše prilagođavanje novonastalim promjenama, povećanje zadovoljstva te inovativnost. Sve ove pogodnosti mogu rezultirati dugoročnim rastom i dobrim pozicioniranje organizacije. Iako obrazovanje zaposlenika donosi mnoge prednosti, mogu postojati i neki izazovi sa kojima se organizacija treba suočiti kao što su troškovi, izdavanje vremena za obrazovanje, nedosljednost rezultata te nedostatak podrške radne okoline. Stoga potrebno je pažljivo planirati i upravljati obrazovnim inicijativama kako bi se maksimizirale koristi i minimalizirali potencijalni problemi. Premije za obrazovanje u tržišnim gospodarstvima porasle su tijekom posljednja dva desetljeća, pripisujući se brzom tehnološkom razvoju, dok su premije za obrazovanje brzo konvergirale u tranzicijskim zemljama tijekom prošlog desetljeća. Za razliku od tih zemalja, obrazovne premije u Hrvatskoj još nisu konvergirale s onima u naprednim tržišnim gospodarstvima. Prema tome, vidljiv je zaostatak Hrvatske u pogledu obrazovanih premija te to označuje samo polazišnu točku zaostataka Hrvatske usporedno sa razvijenim zemljama članicama Europske unije. Nadalje, zaostatak je vidljiv u području visoko obrazovnog sustava iako se broj studenata posljednjih godina u Hrvatskoj znatno povećao, ona još uvijek zaostaje za razvijenijim zemljama, a ako se uračuna u to i broj studenata koji završe studij, razlika će biti još veća. Čini se da visoke razine ukupne potrošnje na obrazovanje u skladu s razinama financiranja obrazovanja u naprednim tržišnim gospodarstvima ne pomažu u smanjenju zaostataka. Stvaranje poticajnog okruženja za ulaganje u ljudski kapital i obrazovanje zaposlenika sve više postaje važna sastavnica politika tržišta rada u razvijenim zemljama. U slučaju Hrvatske, tržište rada ne odgovara hrvatskim potrebama te isto tako ne odgovara potrebama suvremenog svijeta i nije u korak sa trenutnim i aktualnim događajima, odnosno „trendovima“ tehnologije i potrebnim znanjima za ovladavanje istih. Stoga, je potrebno osvijestiti važnost ulaganja obrazovni sustav i osvijestiti važnosti i ulogu cjeloživotnog učenja, odnosno da obrazovanje ne završava završetkom srednje škole ili pak fakulteta. Na taj način postoji mogućnost napretka na tržištu rada, čime se povećava konkurentnost pojedinog gospodarstva. Nadalje, Europska unija prepoznaje važnost obrazovanja zaposlenika te provodi niz mjera i projekata s ciljem cjeloživotnog učenja, kako bi zaposlenici stekli potrebne vještine. Ulaganje u ljudski kapital također doprinosi restrukturiranju gospodarstva, smanjenju siromaštva, nezaposlenosti te povećanju produktivnosti. Želja za povećanjem ulaganja u ljudski kapital posebno je izražena u tranzicijskim gospodarstvima, gdje su premije za radnike koji sudjeluju u takvim ulaganjima bile iznimno niske prije početka tranzicije, što je dovelo do stagnacije ili čak pada razine ljudskog kapitala.