Poljoprivreda je sustavno organizirani proces proizvodnje prehrambenih proizvoda namijenjenih ljudima i životinjama. Spada u primarne djelatnosti, što znači da ovisi o iskorištavanju prirodnih izvora pomoću ljudskog rada. Poljoprivredna proizvodnja je od strateške važnosti za Republiku Hrvatsku jer osigurava brojna radna mjesta, a sama poljoprivreda kontinuirano čini oko 2% ukupnog bruto domaćeg proizvoda Republike Hrvatske ako se promatra zadnje desetljeće. Nakon ulaska u Europsku uniju, hrvatska poljoprivredna proizvodnja je dobila snažan financijski poticaj kroz europske fondove koji sufinanciraju dohotke poljoprivrednika i isplaćuju bespovratna novčana sredstva za realizaciju svih novih projekata koji ispunjavaju postavljene kriterije za isplatu sredstava. Hrvatski poljoprivrednici su ostvarili pravo na vrlo visoke subvencije putem europskih fondova, no one nisu bile dovoljne da se dostigne razina vrijednosti poljoprivredne proizvodnje kakva je bila prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Postoji više čimbenika koji su utjecali da hrvatska poljoprivredna proizvodnja tijekom godina stagnira, unatoč tome što se u nju intenzivno ulaže. Ulaskom u Europsku uniju, izgubljeno je tradicionalno tržište koje je okupljeno oko „Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini“ gdje su se hrvatski poljoprivrednici mogli nametnuti kao kvalitetniji i cjenovno konkurentniji. Poljoprivrednici su doživjeli kumulativni šok nadmoćnije konkurencije na otvorenom tržištu, morali su se suočiti sa činjenicom da njihova produktivnost nije na razini prosjeka Europske unije. Što je veća produktivnost u proizvodnji, to će finalni proizvod moći biti cjenovno konkurentniji na tržištu. Hrvatski poljoprivrednici i dalje gube bitku na velikom zajedničkom tržištu Europske unije, te vrijednost poljoprivredne proizvodnje još uvijek nije na razini kakvoj je bila prije ulaska u Europsku uniju. Gotovo je nemoguće biti cjenovno konkurentan jer Republika Hrvatska ima mnogo manje poljoprivredne površine u usporedbi sa Njemačkom, Poljskom, Italijom i drugim snažnim poljoprivrednim proizvođačima. Kada se proizvodnja odvija na malim poljoprivrednim zemljištima kao što je to slučaj u hrvatskoj poljoprivredi, tada je teško ostvariti pozitivne učinke koji proizlaze iz ekonomije razmjera. Na velikim poljoprivrednim gospodarstvima moguće je povećati obujam proizvodnje, a da istovremeno paralelno ne porastu svi troškovi, nego ostaju fiksni i sve manje utječu na jedinične troškove, u tom slučaju se isplati pokrenuti veći obujam proizvodnje. U Republici Hrvatskoj poljoprivredna zemljišta su površinom malena i rascjepkana, dok se zemljišta ne okrupne, neće biti prilike za ostvarivanje povoljnih učinaka ekonomije razmjera niti će hrvatski poljoprivrednici biti u mogućnosti cjenovno konkurirati snažnoj konkurenciji iz drugih europskih zemalja. Prilika za jačanje konkurentnosti hrvatske poljoprivrede se nalazi u korištenju novih tehnologija i metoda koje mogu značajno povećati produktivnost poljoprivrednika. Zbog dostupnosti naprednijih alata i tehnologija, poljoprivredna djelatnost postaje sve više kapitalno intenzivna, a sve manje radno intenzivna. Za modernizaciju poljoprivrednih gospodarstava s ciljem dostizanja viših razina produktivnosti potrebno je uložiti značajna novčana sredstva što predstavlja rizik za investitora. Jedna od metoda uzgoja biljaka koja ostvaruje iznadprosječne prinose je hidroponski uzgoj. Hidroponski uzgoj biljaka je metoda uzgoja u kojoj se biljka uzgaja u zatvorenom prostoru, bez uporabe tla i ovisi isključivo o vodi. Zbog kontroliranih uvjeta, uzgoj je moguć tijekom cijele godine. Diplomski rad je izrađen putem istraživanja stručne literature vezane uz poljoprivredu i hidroponski uzgoj. Cilj diplomskog rada je utvrditi je li ekonomski isplativo ulagati u hidroponski uzgoj rajčice u plasteniku.