Kolektivno pregovaranje sagledavamo dvjema perspektivama ovisno o širini područja na koje se odnosi i primjenjuje. Razlikuje se kolektivno pregovaranje u širem smislu koje se definira kao proces pregovaranja s ciljem ostvarivanja interesa radnika općenito te rješavanja njihovih problema vezanih uz rad. S druge strane, razlikuje se kolektivno pregovaranje u užem smislu koje se odnosi na održavanje pregovora između dvije pregovaračke strane; sindikata koji zastupa radnike te poslodavca ili udruge poslodavaca. Kolektivno pregovaranje rezultira sklapanjem kolektivnog ugovora koji nosi skup pravila kojih su se obje pregovaračke strane dužne pridržavati. Također, kolektivnim ugovorom uređuju se radni odnosi između radnika i poslodavca. U ovom završnom radu naglasak je stavljen na kolektivno pregovaranje u užem smislu. Analiza procesa kolektivnog pregovaranja započinje u uvodnom poglavlju definiranjem problema, predmeta te objekta istraživanja, navođenjem njegove svrhe te prikazom strukture rada. Zatim se analizira ekonomsko-organizacijski pristup gdje se izdvajaju rad kao ekonomski resurs te organizacijski problem kao izostanak jednog od ekonomskih resursa. Nastavlja se definiranjem temeljnih pojmova, kao što su subjekti procesa kolektivnog pregovaranja, njegov tijek provođenja opisan u četiri faze, sadržaj kolektivnog ugovora te koliko važnu ulogu ima komunikacija u provođenju cijelog procesa pregovaranja. Nadalje, skrenuta je pozornost na važnost stjecanja radnih odnosa, postignutih sklapanjem sporazuma te potpisivanjem kolektivnog ugovora obiju pregovaračkih strana. Nakon toga, prikazane su pravne osnovice kolektivnog pregovaranja posebno na europskom i nacionalnom području. Na temelju stečene teorijske osnovice, jedna od situacija kolektivnog pregovaranja prikazana je na primjeru sklapanja sporazuma u poduzeću Croatia Airlines. Nakon analize kolektivnog pregovaranja na temelju primjera slijedi zaključak.