Ovaj rad bavi se analizom državnog intervencionizma u tržišnom gospodarstvu. Državni intervencionizam predstavlja gospodarsku politiku kojom država utječe na nedostatke tržišta. Država instrumentima kao što su monetarna i fiskalna politika, te gospodarske regulacije utječe na kretanja u gospodarstvu. Sukob između teoretičara tržišta i države traje i danas. Klasični i neoklasični (liberali i neoliberali) ekonomisti smatrali su da uloga države u tržišnom gospodarstvu mora biti što manja, te ograničena na pravosuđe. Međutim Velika depresija, najveća kriza u povijesti nije pobijeđena zahvaljujući samoregulirajućim tržišnim mehanizmima već državnom intervencijom u obliku New Deala. Kejnzijanska ekonomija je do 60-ih godina prošlog stoljeća ostvarila ono što tržište samo nikad nije, a to je puna zaposlenost, stabilnu razinu cijene i veliki gospodarski rast. 70-ih godina kejnzijanska ekonomija zamijenjena je neoliberalnom jer nije znala odgovoriti na izazove stagflacije, te sve većih državnih rashoda koje je upravo stvorila kejnzijanska država, međutim neoliberalna ekonomija veliki dio ovih problema nije uspjela riješiti, a snažna deregulacija uzrokovala je novu krizu 2007. godine. Republika Hrvatska nakon osamostaljenja je iz socijalističkog gospodarskog uređenja prihvatila neoliberalnu ekonomiju i to bez da je izgradila tržišne mehanizme. Takav prijelaz i liberalizaciju gospodarstva Hrvatska je platila visokom nezaposlenošću, dvostrukim deficitima, visokim javnim dugom posebice prema inozemstvu. U Hrvatskoj koordiniranost monetarne i fiskalne politike nije postojala, a monetarna politika svedena je na obranu stabilnog i po mnogima precijenjenog tečaja kune i eura. Državna intervencija tijekom privatizacije svedena je na razvoj ortačkog kapitalizma, gdje se je pogodovalo pojedincima povezanima sa vlašću da izgrade svoja poslovna carstva. Ovaj problem postao je vidljiv u krizi u Agrokoru, a nije riješen niti danas jer je restrukturiranje Agrokora provedeno upravo na osnovama ortačkog kapitalizma.