Dvadeseto stoljeće obilježeno je dvjema krizama koje su učinile veliki obrat u ekonomskoj znanosti. Unatoč negativnostima koje su se pokazale u gospodarstvu, s druge strane ekonomska znanost postala je bogatija teorijama John Maynarda Keynesa i Miltona Friedmana. Razlog tomu je što su navedeni ekonomisti gradili dvije različite teorije čiji se elementi koriste i dan danas. Ekonomske misli J. M. Keynsa afirmirane su tridesetih godina prošlog stoljeća kao odgovor na tadašnju ekonomsku i društvenu krizu. Pojam države blagostanja tada je promijenio svoj nekadašnji pristup ne sagledavajući jedino ulogu pojedinca u ekonomskom životu već društvo kao cjelinu. Glavne teorijske odrednice J.M. Keynesa tiču se međuzavisnosti investicije, potrošnje, štednje i dohotka u kratkom roku. Osim toga bio je veliki zagovornik državnog intevrvencionizma odnosno „vidljive ruke“. Potpunu suprotnost ekonomskih misli koje su se dugo „zatomljavale“ unutar zidova Čikaške škole, izlaze na vidjelo pojavom stagflacije krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada na scenu stupa glavni protivnik Keynesa, Milton Friedman sa svojim suprotstavljenim ekonomskim mislima. Friedmanova teorija ponovno oživljava i bitno nadopunjuje klasičnu ekonomsku doktrinu. Uvodi ideje monetarizma, za koje smatra da su bile zapostavljene u vremenima kejnzijanizma. Pozivajući se na Adama Smitha ponovno ističe slobodu i interese pojedinca. Negira Keynesovu teoriju uplitanja države u gospodarstvo na temelju velikih proračunskih deficita već smatra da uloga države mora biti u kontekstu zaštite od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, zaštite djece i mentalno onesposobljenih, osiguravanje dobrog pravosudnog sustava i osiguranje i nadzor nad negativnim ekstrenalijama. Republika Hrvatska danas čini korake prema Friedamanovom monetarizmu, odnosno neoliberalizmu no ipak se dokazuje da se u kriznim vremenima poslužila Keynesovom recepturom izlaska iz krize.