Abstract | Pretpostavlja se da se čovjek počeo baviti poljoprivredom u razdoblju mezolitika (10.000 god. pr. Kr. - 6500 god. po. Kr.), no dokaze stvarnog i svjesnog bavljenja poljoprivredom nalazimo u povijesnom razdoblju neolitika (6500 g. pr. Kr. - 3500 g. pr. Kr.), tzv. mlađem kamenom dobu. Poljoprivreda se dijeli na grane biljne proizvodnje (ratarstvo, povrtlarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo) te na grane stočarske proizvodnje (govedarstvo, konjogojstvo, svinjogojstvo, ovčarstvo, kozarstvo i peradarstvo). Široki spektar proizvoda i brojnost poljoprivrednika u Europskoj uniji zahtijevao je regulaciju politike, između ostalog, i zbog zajedničkog tržišta kojem bi pristup imali svi proizvođači država članica Unije, kao i proizvođači iz trećih zemalja. Naravno, proizvođači iz trećih zemalja imali bi pristup tržištu Unije (tada Zajednice) po drukčijim uvjetima od onih koje imaju proizvođači država članica. Kreiranje Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) započeto je zbog osiguranja samodostatnosti Europe. Naime, šest zemalja koje potpisuju Rimski ugovor 1957. godine i osnivaju EEZ (Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg, Italija, Nizozemska) definiraju odrednice zajedničke poljoprivredne politike te stvaraju program koji stupa na snagu pet godina nakon osnutka EEZ-a. Udio poljoprivrede čini nešto više od 1% BDP-a svih članica Europske unije i to se ne čini kao vrlo bitna stavka, no ako se uzme u obzir da čak 20% stanovništva Unije na neki način ovisi o tom sektoru, shvaćamo njezinu važnost. Čak polovica stanovništva Europske unije živi u ruralnim prostorima, koji čine čak 90% površine Unije te je očito da je poljoprivreda, zajedno sa šumarstvom, ključan element održavanja i organizacije spomenutih prostora (Kandžija i Cvečić, 2010). Ekološka poljoprivreda kao dio poljoprivrede novija je grana koju su prvotno smatrali modnim trendom ili hirom nekoliko entuzijasta, da bi danas budila zanimaciju sveopćeg pučanstva. |