Mirovinski je sustav u Hrvatskoj tijekom 2001. i 2002. godine znatno promijenjen. Financiranje mirovina isključivo iz državnog sustava promijenjen je u mješoviti, odnosno državni i privatni. Mirovinski sustav se sastoji od tri stupa, od kojih je prvi stup dio starog sustava, a ostala dva su dio novog. Dijelom je zadržan stari način prikupljanja sredstava, a dijelom je uvedena osobna štednja za starost. Prvi stup generacijske solidarnosti jeobavezan i jedinstveni za sve korisnike, te osiguranici prvog mirovinskog stupa osiguranja izdvajaju 15% od bruto plaće. Drugi stup mirovinskog osiguranja također je obavezan, ali na temelju individualne kapitalizirane štednje, a osiguranici odabiru u koji će fond uplaćivati. Za drugi stup mirovinskog osiguranja osiguranici izdvajaju 5% od bruto plaće. Treći je stup mirovinskog osiguranja dobrovoljni mirovinski fond koji je pravo izbora pojedinca, nosi veću razinu fleksibilnosti od prva dva stupa, a osiguranici sami odabiru učestalost i visinu uplata u fond. Mirovinskom reformom je došlo do znatnih promjena u sustavu s ciljem održivosti sustava, sigurnosti financiranja i veće individualne odgovornosti građana. Cilj hrvatske mirovinske reforme je bio sređivanje pravnog i financijskog stanja mirovinskog sustava, usporavanje rasta mirovinskih izdataka, smanjenje priljeva novih osiguranika, povećanje ovisnosti mirovina od doprinosa, pojačavanje individualne odgovornosti građana za sigurnu starost, te dugoročno stabiliziranje i održavanje mirovinskog sustava.