Funkcionalnost i dostupnost kako formalnih tako i neformalnih struktura socijalne podrške ključni su čimbenici u ublažavanju socijalne ranjivosti uslijed velikih katastrofa. Glavnu ulogu ublažavanja nose volonteri koji uvelike doprinose svojim dobrovoljnim radom. Društva se generalno razlikuju kada je u pitanju volonterska pomoć gdje se pridržavaju određenih zakona i propisa, ali se zapostavlja uloga spontanih volontera koji su također dio procesa spašavanja. No zbog čega dolazi do spontanih volontera i kako riješiti problematiku nedovoljne educiranosti stručnog osoblja pri upravljanju volonterima? Interes za volontere sve više privlači pažnju, ono što nedostaje su istraživanja o njihovom upravljanju. Planovi upravljanja volonterima u kriznim situacijama još su uvijek rijetkost te se njihov potencijal u potpunosti ne iskorištava. Nedostatak organizacije dovodi do vlastitog angažmana spontanih volontera gdje volontirati dolaze i odlaze prema vlastitom rasporedu, što otežava planiranje i koordinaciju aktivnosti. Nedostatak strukture i koordinacije može dovesti do gubitka vremena i resursa, kao i smanjenja efikasnosti u ostvarivanju ciljeva volonterstva. Novi komunikacijski alati, poput društvenih mreža, mijenjaju način na koji se informacije šire, a manjak organiziranosti i educiranosti volonterskih organizacija koje upravljaju volonterima povećava rizika od nesreća te može rezultirati neučinkovitim odgovorom na katastrofu. Volonterske organizacije trebaju više raditi na tome da privuku spontane volontere jer spontani volonteri kroz edukaciju i stručno vodstvo mogu biti ključna komponenta i pomoć kada je u pitanju krizna situacija.