U ovom radu analizirani su trgovinski i investicijski odnosi između Europske unije i zemalja Mediterana, koji su propisani pojedinačnim sporazumima. Euro-mediteransko partnerstvo je još pri samim počecima svojih odnosa, kao krajnji cilj postavilo kreiranje zone sobodne trgovine. Tržište Europske unije jedno je od najvećih i najvažnijih globalnih tržišta, a zemlje Mediterana pružaju prosperitet za širenje dobre prakse i širenje tržišta, te imaju potrebu za stabilnom ekonomijom i ekonomskom politikom. Republika Hrvatska također trguje s mediteranskim zemljama, putem sporazuma Unije, te je ona u ovom radu analizirana zasebno od podataka kompletne Europske unije. U radu se pod mediteranskim zemljama navode podaci o: Albaniji, Alžiru, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Egiptu, Izraelu, Jordanu, Libanonu, Libiji, Maroku, Mauritaniji, Monaku, Palestini, Siriji, Tunisu i Turskoj. Europska unija svoju vanjsku politiku ostvaruje putem raznih instrumenata i alata, kao što su razne politike i fondovi. Njima odgovara na suvremene faktore iz okruženja, kao na primjer migracije i klimatske promjene. Izazova je mnogo, no mnogo je i perspektiva za budućnost, koje ovo partnerstvu pridodaju značenje. Zajedničke interese i probleme ovog partnerstva potrebno je rješavati ravnopravno i transparentno, te uključiti civilno društvo. Politike i inicijative trebaju biti specifične i fleksibilne, te više pojedinačno kreirane. Mnogo je inicijativa koje se zalažu za navedeno: UfM, Euromed, IeMed, Interreg Euro MED. Republika Hrvatska, uz izazove i perspektive koji su pred cijelim partnerstvom, svojim specifičnostima i geografskim položajem dodatno pridonosi ovom partnerstvu.