Poduzeća danas sve više ulažu u kvalitetan sustav upravljanja ljudskim potencijalima. Podiže se svijest da su ljudi najvrjednija imovina poduzeća te važnost posjedovanja dovoljno motivirane radne snage. Brigom o svojim zaposlenima poduzeća potiču kvalitetno obavljanje posla, stimuliraju kreativnost, inovacije i unaprjeđenje poslovanja, ali i osiguravaju interes za njezinim stalnim razvojem. Motivacija predstavlja stanje i aktivnosti koji vode k ostvarenju zadanih ciljeva. Na nju utječe mnoštvo faktora, no oni se uglavnom kategoriziraju u tri skupine, to su individualne karakteristike, karakteristike posla i organizacijske karakteristike. Obzirom da je motivacija široki pojam, na koju utječe čitav niz faktora, tako postoji i cijeli niz teorija koji se bave njenim analiziranjem. Opće poznate kategorije teorija motivacija jesu sadržajne i procesne teorije motivacije. Ljudi danas ne teže samo zadovoljavanju primarnih i egzistencijalnih potreba, već tzv. potrebama višeg reda. To podrazumijeva da svaka organizacija, uz materijalno nagrađivanje i zadovoljavanje materijalnih aspiracija i potreba, mora imati razvijen motivacijski sustav koji će zadovoljavati i druge potrebe poput poštovanja, statusa, priznanja, samostalnosti, potrebe za razvojem i slično. Glavni zadatak ovog rada bio je analizirati koliko je dobro razvijen sustav motiviranja unutar promatranog poduzeća. Nakon istraživanja donesen je zaključak kako svako poduzeće ima različite politike i načine motiviranja zaposlenih. Organizacije čija primarna djelatnost zahtijeva obrazovane djelatnike s visokom stručnom spremom fokusirati će se na potrebe višeg reda, gdje će im primarni cilj biti osiguranje socijalnih potreba, potreba za samoaktualizacijom, statusom, a ne novac. Dok će se ona poduzeća, poput promatranog, gdje prevladava kvalificirana radna snaga ili srednja stručna sprema, uglavnom više fokusirati na materijalni dio. Naravno, menadžeri moraju biti svjesni kako novac ne može biti jedini motivator jer se time izlažu velikom riziku i ograničenim rezultatima. Važno je kreirati okolinu u kojoj svi mogu dati doprinos do granice svojih mogućnosti, informirati podređene i slušati njihove primjedbe, poticati uključenost radnika u važnim problemima, te razvijati sustav samokontrole i autonomije zaposlenika.