Prva financijska kriza koja je pogodila svijet dogodila 1929. godine, a posljednja takva dogodila se 2007./2008. godine i njezine posljedice se osjećaju još i danas. Zato je EU kako bi ojačala bankovni sustav i uspostavila učinkovitiji nadzor i funkcioniranje pokrenula uspostavljanje bankovne unije. Ona predstavlja sveobuhvatan sustav kojim se osigurava bolje upravljanje i nadzor nad bankama, ali i zaštita poreznih obveznika. Raskida se veza između države i banaka, gdje države pomažu banke, pritom koristeći novac poreznih obveznika i ugrožavajući njihovu sigurnost i stabilnost cijele zemlje. Temelji se na tri stupa: Jedinstvenom nadzornom mehanizamu (SSM), Jedinstvenom sanacijskom mehanizami (SRM) i sustavu osiguranja depozita (EDIS). Unutar bankovne unije postoji Fond za pomoć bankama vrijedan 55 milijardi eura, ali mnogi ekonomski stručnjaci sumnjaju u njegovu dostatnost u slučaju nove krize, pogotovo zbog podatka o nekoliko stotina milijardi nenaplativih kredita unutar EU. Pomoćna hipoteza ovoga rada je da iznos fonda nije dostatan. Bankovna unija je učinkovit sustav za jačanje financijskog sustava, ali se svakako postavlja pitanje i koliko učinkovit? Ukoliko se želi zaštiti porezne obveznike, iznosa fonda se svakako mora povećati.. Osim toga, postavlja se pitanje ravnopravnosti banaka između onih država koji nisu članice europodručja i onih koje jesu, jer države koje su izvan europodručja ne mogu sudjelovati u odlukama upravnog vijeća ECB-a. Upravo zbog toga pitanja, Hrvatska će pričekati sa pristupanjem bankovnoj uniji sve dok se tijekom samog dovršetka bankovne unije ne obavi pozicioniranje onih zemalja koje nisu uvele euro prema onim zemljama koje su dio europodručja.