U ovom radu analizira se računovodstveno praćenje dugotrajne materijalne imovine. Dugotrajna materijalna imovina temelj je poslovanja i opstanka većine trgovačkih društava. Nerijetko predstavlja velik dio ukupne imovine pa je stoga važno kvalitetno upravljanje i računovodstveno praćenje nabave, prodaje te ostalih postupaka vezanih za tu imovinu. Dugotrajna materijalna imovina najčešće se stiče kupovinom na tržištu, a početno se mjeri prema trošku nabave koji uključuje kupovnu cijenu i sve troškove koji se izravno mogu pripisati dovođenju imovine na mjesto i u radno stanje za namjeravanu upotrebu. Nakon početnog priznavanja, poduzetniku su na raspolaganju dvije metode naknadnog mjerenja dugotrajne materijalne imovine. To su metoda troška i metoda revalorizacije. Poduzetnik odabire jednu od tih dviju metoda kao svoju računovodstvenu politiku te je dužan primijeniti tu politiku na cjelokupnu skupinu dugotrajne materijalne imovine. Metodom troška poduzetnik vrijednost dugotrajne materijalne imovine iskazuje po nabavnoj vrijednosti umanjenoj za akumuliranu amortizaciju. Metodom revalorizacije imovina se iskazuje po revaloriziranom iznosu koji čini fer vrijednost te imovine na datum revalorizacije umanjene za kasniji ispravak vrijednosti i kasnije gubitke od umanjenja. Prestankom korištenja određene imovine poduzeće postupa tako da je povlači iz uporabe ili otuđuje. Do prestanka korištenja imovine može doći zbog istrošenosti, zastarjelosti, smanjenja aktivnosti, poslovne preorijentacije poduzeća ili slično. Oni dijelovi imovine koje poduzeće povlači iz uporabe mogu se prodati te se trebaju prikazati odvojeno. Analizirano je računovodstveno praćenje dugotrajne materijalne imovine poduzeća Rapska plovidba d.d. te je zaključeno kako uprava svjesno upravlja zakonski dozvoljenim privremenim vremenskim razlikama u kontekstu oporezivanja dobiti i iskazivanja financijskog rezultata.