Predmet istraživanja ovoga rada je zajednička poljoprivredna politika Europske unije i sektor žitarica dok je cilj provedenoga istraživanja bio analizirati teorijski okvir zajedničke poljoprivredne politike u Europskoj uniji te prikazati njezine ciljeve i načela. Također, pružen je uvid u analizu sektora žitarica Europske unije i Republike Hrvatske kako bi se dokazali pozitivni učinci primjene zajedničke poljoprivredne politike. Zajednička poljoprivredna politika Europske unije u primjeni je od 1962. godine. Nastala je kao odgovor na poslijeratno stanje u Europi, sve veće nestašice hrane te izražen deficit poljoprivrednih proizvoda. Primjenom zajedničke poljoprivredne politike poljoprivredni prostor se proširio, broj poljoprivrednika se povećao i došlo je do stvaranja novog tržišta. Suština politike bila je osigurati dovoljne količine hrane stanovništvu uz razumne cijene. Politika se primjenjuje već više od pola stoljeća te je kroz to razdoblje bilo nužno poboljšavati je i prilagođavati situaciji u poljoprivredi kroz brojne reforme. Reforme omogućavaju primjenu mjera koje određuju smjer daljnjeg razvoja poljoprivrede. Mjere su utjecale na povećanje konkurentnost sektora žitarica i smanjenje onečišćenja okoliša, a u novije vrijeme mjerama se sve više postiže orjentiranost proizvođača na ekološki način proizvodnje. Žitarice predstavljaju osnovnu hranu ljudi i životinja, predmet su trgovine, sirovina su za druge industrije i imaju strateški značaj. Europska unija koristi gotovo polovinu svoje poljoprivredne površine za uzgoj istih. Kvaliteta, ekološka proizvodnja i proizvodnja visokokvalitetnih sorti predstavljaju budućnost sektora žitarica.