Vodeće gospodarske sile najčešće su, u početnoj fazi razvoja pribjegavale protekcionističkim mjerama da bi zaštitile mladu domaću industriju od inozemne konkurencije. Kasnije bi redovito počinjale zagovarati slobodu vanjske trgovine, odbacujući protekcionizam, kako bi dodatno proširile sferu svojeg gospodarskog i političkog utjecaja. U razdobljima gospodarske krize protekcionizam se javlja kao navodno spasonosno rješenje za domaću proizvodnju i zaposlenost. Međutim, na kraju se redovito pokazalo da dodatno produljuje i produbljuje krizu, smanjujući ukupan volumen domaće proizvodnje, zaposlenosti i međunarodne trgovine. Argentina je 8. po veličini zemlja na svijetu i bogata je prirodnim resursima, što joj daje jasne kompetitivne prednosti u odnosu na druge zemlje. Samim time raspolaže s velikim razvojnim mogućnostima te pripada gospodarstvima u nastajanju. Međutim, zbog svoje burne prošlosti, Argentina se u ekonomskim krugovima nerijetko izdvaja kao svjetski ekonomski fenomen. Jedan među razlozima koji se spominju za argentinski neuspjeh jest politika vladajućih. Argentinci su na izborima često birali populističke kandidate koji su vodili kratkovidnu politiku i donosili atraktivne poteze bez razmatranja dugoročnih posljedica. Upravo su ti populistički kandidati, koje se smatralo spasiteljima Argentine, obilježili njenu povijest posljednjih sedam desetljeća. Začetnikom populizma u Argentine smatra se Juan Domingo Peron, oko kojeg se oformio populistički pokret zvan peronizam. Dolaskom na vlast nacionalizirao je niz institucija i infrastrukturnih kompanija, a njegovu politiku su kasnije preuzeli Carlos Menem i predsjednički par Kirchner. Krajem 20. stoljeća valutna kriza u nekim zemljama svijeta izazvala je recesiju u Argentini. Iako se mislilo da će ta recesija trajat godinu dana i da će se ekonomija Argentine ubrzo oporavit, vladine zablude u ekonomskoj politici pretvorile su to u četverogodišnju depresiju. Nadalje, 2003. godine proglašen je oporavak, a nova vlada Nestora Kirchnera suočila se sa teškom situacijom u državi. Ekonomija je bila u lošem stanju, stopa nezaposlenosti i siromaštva je bila na najvišoj razini u povijesti, peso je devalvirao, a jedina pozitivna stvar u to vrijeme bio je ruralni sektor. Vlada je vidjela taj razvoj ruralnog sektora kao priliku za izgradnju plana ekonomskog oporavka te je počela oporezivati izvoz, no ne kako bi privukla strane investicije i stvorila nova radna mjesta, već kako bi mogla financirati svoje politike. Dodatne prihode od poreza na izvoz koristila je za program subvencioniranja nezaposlenih kako bi povećala domaću potrošnju, te je uspostavila stroge kontrole nad cijenama javnih usluga, i roba i usluga široke potrošnje u svrhu poboljšanja kupovne moći. Vlada je isto tako odbila plaćati kamate ili kapital na inozemni dug, te odbila pregovarati o koncesijama s obveznicima, što je snažno oštetilo sliku zemlje na međunarodnom financijskom tržištu. Time je prekinula veze sa MMF-om i potpuno onemogućila strano financiranje. Kako je došlo do blagog gospodarskog oporavka, populisti su ostvarili uspjeh i na predsjedničkim izborima 2007. godine, pobjedom Nestorove supruge Cristine Kirchner. Ona će u svoja dva predsjednička mandata, kroz politiku protekcionizma, pretvorit Argentinu u jednu od ekonomski najneslobodnijih zemalja svijeta. Povećanje domaće potražnje, zajedno s ekspanzivnom monetarnom politikom, počelo je vršiti pritisak na cijene i inflacija je počela rasti. To je za vladu značilo povećanje plaća, mirovina, subvencija i naknada za nezaposlene i zahtijevalo više sredstava za financiranje. Kako bi osigurala ta sredstva, vlada je dala prijedlog za još veće povećanje poreza u 2008. godini, no Senat je to odbio. Pošto je inflacija izmicala kontroli, vlada je odlučila preuzeti nezavisnu organizaciju koja izračunava službenu stopu inflacije kako bi smanjila javni dug i prikazala politički uspjeh u sprječavanju inflacije. Nadalje, kako bi osigurala više financijskih sredstava u 2008. godini, vlada je odlučila nacionalizirati privatne mirovinske fondove, a u 2010. godini kako bi još više povećala prihode za pokriće državnih rashoda, eliminirala je neovisnost Centralne banke smijenivši njenog predsjednika te iskoristila akumulirane devizne rezerve. Kao rezultat toga, fiskalna i monetarna politika bile su snažno integrirane pod jedinstvenom naredbom. Međutim, inflacija je i dalje rasla te je vlada povećala poreze na uvoz i u mnogim slučajevima ga potpuno zabranila, kako bi povećala trgovinski višak. Uslijedili su komercijalni sporovi s drugim zemljama te su se međunarodni odnosi dodatno pogoršali. Iako je ruralni izvoz bio u porastu, međunarodna izolacija učinila je ekonomiju ranjivom. Može se reći da ovaj model nalikuje neo-merkantilističkom pristupu. Kada pričamo o ekonomskoj slobodi jedne države polazimo od ocjene slobodne razmjene, posebno otvorenost međunarodne trgovine, poslovne inicijative i stupnja državne intervencije, bez obzira na obilježja političkog sustava. Upravo je ta ocjena u 2016. godini smjestila Argentinu na 169. mjesto od 178 mjerenih zemalja te njenu ekonomiju stavila u najnižu kategoriju Indeksa. Otežano snažnim državnim uplitanje, formalno gospodarstvo sve više stagnira, a neformalna gospodarska aktivnost se širi. Monetarna stabilnost je oslabila, i unatoč strogoj kontroli cijena, inflacija je u 2014. godini porasla na 40%. Za vrijeme vladavine bračnog para Kirchner, argentinski investicijski profil teško je oštećen lošim upravljanjem monetarno i fiskalnom politikom te povećanjem protekcionizma. Nadalje, vlada je donijela odluku i o nacionalizaciji YPF-a, najveće argentinske naftne kompanije u vlasništvu španjolskog Repsola, što je uzrokovalo još veće pogoršanje u odnosima s trgovinskim partnerima, koji su već i ovako gubili strpljenje zbog uvedenih protekcionističkih mjera. Prema indeksu korupcije, Argentina je smještena na 107. mjestu od 175 zemalja u 2014. godini. Korupcija u argentinskoj vladi i poslovnim krugovima postala je glavni problem za stanovništvo i strane investitore. Prema podacima MMF-a, godišnja potrošnja za 2014. godinu iznosila je više od 40% ukupnog BDP-a, a javni dug gotovo 40% ukupnog gospodarstva. Suprotstavljajući se gospodarskoj politici vlade, tijekom 2012. godine sindikati pokreću štrajkove u kojima stopirajući sav transport otežavaju izvoz. Štrajk sindikata se ponavlja u 2014. godini te nastavlja u 2015. godini. Na predsjedničkim izborima u 2015. godini, populistički režim gubi potporu, a pobjedu odnosi kandidat desnog centra Mauricie Macri. On ukida protekcionističke mjere otvarajući vrata investitorima, a vraćanjem neovisnosti Centralne banke kreće u borbu suzbijanja inflacije. Ekonomski izgledi za 2017. godinu predviđaju za Argentinu ekonomski zaokret iz negativnog u pozitivan rast za 3%, što je stavlja uz bok vodećih ekonomija u usponu.