Abstract | Od prvih civilizacija pa do danas, ljudi su u međusobnoj interakciji i svakodnevno se susreću s problemima. Interesi pojedinaca ili grupe mogu se podudarati ili suprotstavljati interesima drugih, no u svakom slučaju jedan na drugog imaju utjecaj. Odlučiti u kojem smjeru djelovati, bitan je i odgovoran zadatak koji zahtjeva razumijevanje situacije o kojoj odlučujemo. Usporedno s razvojem civilizacija, prisutna je sve veća kompleksnost ljudskog ponašanja, a samim time i odlučivanja. Težnja za razumijevanjem načina i razloga donošenja određenih odluka potaknula je istraživanje logike odlučivanja koja bi koristila kao prikladan alat za odabir racionalnih odluka. Teorija igara usmjerava pažnju sa situacija u kojoj okolina djeluje statički, prema strateškoj okolini u kojoj odluke pojedinca ovise o odlukama drugih. Poslovanje u 21. stoljeću karakteristično je po velikoj međuovisnosti poduzeća na tržištu stoga su oligopolske tržišne strukture uobičajene. Menadžeri su svjesni da u situacijama kada na tržištu nema puno konkurencije, ishodi odluke jednog poduzeća ovise o aktivnostima koje poduzimaju drugi stoga prate sve poteze ostalih. Dinamičnost poslovanja otežava opstanak poduzeća na tržištu i povećava kompleksnost donošenja odluka stoga se javlja potreba za poznavanjem alata za kvalitetnije donošenje odluka. Problem istraživanja ovoga rada je kompleksnost donošenja menadžerskih odluka i potreba poznavanja teorije igara kao alata za njihovo učinkovito donošenje odluka u uvjetima velike međuovisnosti. Predmet istraživanja su teorija igara i njihova primjena u menadžerskom odlučivanju. Objekti istraživanja su tipovi igara u poslovanju i menadžerskom odlučivanju. Ciljevi rada bili su analizirati vrste igara, te istražiti primjenu teorije igara u menadžerskom odlučivanju, odnosno poslovne situacije analizirati s aspekta teorije igara. Svrha istraživanja bila je utvrditi i dokazati važnost primjene teorije igara u poslovanju i menadžerskom odlučivanju, te predložiti potencijalna rješenja u pojedinim upravljačkim situacijama. Teorija igara je grana primijenjene matematike koja izučava strategijske situacije odnosno situacije sukoba i kooperacije u kojim uspjeh jedne racionalne osobe odnosno sudionika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih osoba, odnosno sudionika. Život prosječnog čovjeka u 21. stoljeću karakterističan je po svakodnevnim brojnim interakcijama za koje svaki igrač ima različite strategije između kojih, na temelju načela racionalnosti, želi odabrati najbolju i time ostvariti najveću moguću korist. Sve situacije u kojima se ciljevi dvaju igrača suprotstavljaju spadaju u strateške igre. Primjeri takvih igara prepoznaju se u određivanju cijena dvije lokalne trgovine, pregovaranju radnika i 3 poslodavca o uvjetima rada, online kupnja putem eBay aukcija, nadmetanje vozača taksija u određivanju cijena, preuzimanje poduzeća, ulaganje poduzeća u istraživanja, itd. Strateške igre razlikuju se ovisno o razini konfliktnosti/suradnje. One mogu biti kooperativne, konfliktne (igre s nultom sumom) i igre mješovitih motiva. Kooperativne igre karakteristične su po sličnosti interesa igrača, a konfliktne ili igre s nultom sumom su one igre u kojima igrači imaju suprotstavljene ciljeve odnosno igre u kojima jedan igrač dobiva, a drugi gubi. Igre mješovitih motiva su kombinacija prethodne dvije vrste, te su upravo one najbliže realnosti. U ovu kategoriju spada najveći broj situacija koje se mogu prikazati igrom jer prikazuje koliko su ljudski odnosi i odluke kompleksni. Ljudi se svakodnevno susreću s izazovima u odlučivanju, ali ne pripada svaka situacija u kojoj se odlučuje kategoriji igre već samo one koje imaju minimalno dva racionalna igrača čije odluke ovise o odlukama drugih, čega su igrači svjesni. Igra predstavlja interakciju između suprotstavljenih strana/igrača u kojoj odluka jednog igrača utječe na ishode drugog. Igru čine igrači, njihove strategije te ishodi. Igrači mogu biti pojedinci, timovi, grupe, poduzeća ili bilo kakve organizacije čiji su interesi konfliktni ili kooperativni, no u svakom slučaju su međuovisni. Ravnoteža je kombinacija strategija igrača (jedna za svakog) koja predstavlja najbolju moguću strategiju s obzirom na strategije drugih igrača. Igrač nema namjeru mijenjati svoje poteze jer ravnotežna strategija omogućuje najbolji mogući ishod u danim okolnostima. Nashova ravnoteža postignuta je kada igrači odabiru strategije koje predstavljaju njihov najbolji odgovor obzirom na odabir strategije drugih igrača. U takvim situacijama igrači nemaju poticaja mijenjati strategiju, a jednom kad se Nashova ravnoteža postigne, ne trebaju nikakva sredstva prisile da se održi jer je u osobnom interesu svakog igrača da se drže dogovora. Po tom konceptu, strategije igrača su u Nashovom ekvilibriju ako ni jedan igrač ne može ostvariti veću korist promjenom svoje strategije. Nashova ravnoteža koristi se kako bi igrači u simultanim igrama pronašli rješenje. Ako svi igrači odaberu strategije koje nisu voljni mijenjati i igračima je nemoguće ostvariti veću korist poznavajući odluke ostalih igrača, riječ je o Nashovoj ravnoteži. Dakle, kada poznavajući najbolje odluke drugih, igrači donose najbolju moguću odluku, postignuta je Nashova ravnoteža. To ne znači da Nashova ravnoteža donosi igračima maksimalnu korist, nego predstavlja najbolji mogući ishod s obzirom na poteze ostalih igrača. Nashova ravnoteža koristan je alat za predviđanje ishoda igre u situacijama kada se odluke donose istovremeno i kada su potezi igrača ovisni o potezima drugih igrača. U situacijama poput menadžerskog odlučivanja o ulasku poduzeća na tržište ističe se važnost znanja i iskustva menadžmenta u procjenjivanju vjerojatnosti ostvarenja prijetnja drugih poduzeća. Situacije poput menadžerskog odlučivanja o cijeni proizvoda koje se beskonačno ponavlja zahtjevaju odabir strategije okidača kojom se igrači kažnjavaju zbog promjene strategije. Primjerima određivanja cijene dvoje trgovaca, zatim i CocaCole i PepsiCo dokazalo se da, u jednokratnim igrama, zbog nepovjerenja u poteze drugih i mogućeg kažnjavanja, menadžeri poduzeća odabiru niske cijene i time ostvaruju manje koristi od odabira visoke cijene. Zatvorenikova dvojba pruža okvir za razumijevanje načina postizanja ravnoteže između suradnje i natjecanja, što može biti korisno za strateško donošenje odluka. Pokazuje da se, u situacijama kada se igrači brinu samo za vlastite interese, ostvaruju ishodi koji su lošiji od onih koji bi se postigli obostranom suradnjom. U situacijama kada su igre beskonačno iterirane, moguće su tajni dogovori menadžera poduzeća o zajedničkom zaračunavanju visokih cijena kako bi ostvarili veće koristi. Primjer OPEC-a pokazuje da je u nekim slučajevima i pod određenim pravilima suradnja igrača moguća zbog čega igrači zajedno povećavajući cijene ostvaruju veće koristi. OPEC je dozvoljeni kartel koji ima cilj koordinirati cijenu nafte kako bi izbjegli fluktuacije u cijeni koje mogu utjecati na gospodarstva, kako na proizvođače tako i na potrošače. Redoslijed odigravanja poteza određuje smjer odvijanja igre, ali nije nužno da prvi igrač uvijek ostvaruje prednosti. Prednost strategije prvog poteza implicira da menadžment u potpunosti razumije poslovanje poduzeća, te da prepoznaje probleme korisnika određenog proizvoda/usluge, pritom nudeći rješenja. Poduzeća koja su prva na potezu često mogu prepoznati probleme kupaca, no nekad žele samo biti prvi na tržištu i od toga profitirati, pa se poduzeća koja su druga na potezu javljaju sa potencijalnim rješenjima i unaprjeđenjima što je dokazano na primjerima Apple-a i Google AdWordsa. U ovom diplomskom radu dokazana je hipoteza koja je ujedno i zaključak: primjena načela teorije igara pri donošenju menadžerskih odluka može povećati njihovu kvalitetu u smislu maksimizacije ostvarenih koristi. Teorija igara je kvalitetan alat za donošenje menadžerskih odluka u uvjetima velike međuovisnosti poduzeća u smislu maksimizacije ostvarenih koristi. |