Rad proučava troškove proizvodnog poduzeća koji predstavljaju smanjenje financijskih sredstava poduzeća da bi se ostvarile planirane aktivnosti i osnovni cilj u obliku dobiti, odnosno profita. Ulaganjem u proizvodnju proizvoda stvaraju se troškovi koji se mogu podijeliti na troškove prema prirodnoj vrsti, prema mjestu nastanka, prema nositeljima, prema obujmu iskorištenja kapaciteta proizvodnje, te prema kriterijima Međunarodnog računovodstvenog standarda 2 – Zalihe. Troškovi u proizvodnji zasnivanju se na načelu povijesnog troška i dijele se na imovinu poduzeća koja se iskazuje po trošku nabave i imovinu koja se proizvodi, a iskazuje kao trošak proizvodnje. Utvrđeno je da troškovi proizvodnje predstavljaju zalihe poduzeća u obliku imovine sve dok se proizvodi ne prodaju i da se troškovi razdoblja ne povezuju s procesom proizvodnje, već utječu na rezultat poslovanja u obračunskom razdoblju kada su nastali. Može se zaključiti da su dvije najčešće primjenjivane metode u obračunu utroška zaliha sirovina i materijala metoda prosječne ponderirane cijene i metoda FIFO, a da u obračunskoj kalkulaciji utrošeni materijal ima obilježje direktnog troška koji se direktno uvrštava na pojedine proizvode, dok se indirektni troškovi raspoređuju na pojedine proizvode pomoću određenih „ključeva“. Na primjeru proizvodnog poduzeća Kraš d.d. Zagreb usporedbom dviju metoda utvrđen je obračun utroška zaliha u uvjetima promjene cijena. Na osnovu pretpostavljenih podataka u poslovnim promjenama pogonskim obračunskim listom izvršen je obračun troškova proizvodnje, proknjižene su sve nastale poslovne promjene u poduzeću, i primjenom sumarne dodatne kalkulacije izračunata je cijena proizvodnje. Završetkom proizvodnje prikazana je prodaja i smanjenje zaliha gotovih proizvoda.