Na kretanje pojedinca i njegovu aktivnost utječe neki motiv ili poticaj koji „izvire iz čovjekove unutrašnjosti ili iz njegovog okruženja i budi u čovjeku svijest o njegovim potrebama, pa također i dio znanja o mogućim alternativnim, načinima zadovoljavanja tih potreba“ (Kurtić i Kulović 2011). Motivacija je nekakav motiv u živom biću koji utječe na daljnje kretnje i radnje. Motivacija može biti negativna ili pozitivna, a može biti potaknuta intrinzičnim ili ekstrinzičnim faktorima. Motivacija je do danas istražena na mnogo načina, iz mnogih kutova gledanja i od strane mnogih autora i upravo zbog toga postoji nebrojeno mnogo teorija motivacije i njezinih podjela. Niti jedna teorija nije najtočnija već se one kombiniraju i koriste prema stanju na „terenu“ te prema osobinama pojedinca na koje je potrebno primijeniti odgovarajuću teoriju. U ovom se radu obrađuju teorije koje su bile potrebne za analiziranje rezultata istraživanja, a to su procesne i sadržajne teorije motivacije. Među njima obrađene su one najpoznatije, a to su: Adamsova teorija nejednakosti u socijalnoj razmjeni, Vroomov kognitivni model motivacije, Porter-Lawlerov model očekivanja kao primjeri procesnih teorija motivacije te Teorija hijerarhije potreba, Teorija trostupanjske hijerarhije, Teorija motivacije postignuća i Dvofaktorska teorija motivacije kao primjeri sadržajnih teorija motivacije. Upravo zbog složenosti pojma vrlo ga je teško odvojiti od ostalih pojmova koji se vežu za motivaciju i gotovo ga je nemoguće točno izmjeriti. Zbog toga se u ovom radu temelj istraživanja bazirao na dva usko vezana pojma, a to su motivacija i vodstvo. Vodstvo je također definirano na mnogo načina, ali kada bi se sve definicije sumirale u jednu za vodstvo bi se moglo reći da je to proces kojim se na psihološkoj i intelektualnoj razini može utjecati na druge pri čemu se izvršava početno zadani cilj. Često se pojam vodstva poistovjećuje sa pojmovima kao što su vođenje, vođa, menadžer i sl. U radu je svaki od pojmova posebno imalo detaljnije obrađen. Kako bi netko mogao biti dobar vođa treba imati određene osobine, koje osoba može dobiti rođenjem, ali puno je vjerojatnije da će ih naučiti. Učenjem kako biti dobar vođa se stječe znanje pomoću kojeg dobar vođa može iskoristiti maksimalan potencijal svojih zaposlenika pri čemu i zaposlenici i radnici dobivaju tj. nalaze se u „win-win“ situaciji. Kao i kod pojma motivacije, u vodstvu se razvilo puno teorija i stilova za svaku pojedinu specifičnu situaciju ili organizacijsku strukturu. Na vođama je da prepoznaju stil i model koji će najbolje funkcionirati u sklopu njegove organizacijske strukture i s obzirom na strukturu svojih zaposlenika. Među stilovima vodstva u ovom se radu obrađuje samo jedan manji dio bihevioralnog modela vodstva. To su stilovi koji opisuju nivo kontrole nad postupkom donošenja odluka, a zovu se: Autokratski stil vodstva, Demokratski stil vodstva, Laissez-faire stil vodstva. Svaki od stilova detaljnije je objašnjen u poglavlju o vodstvu. Na kraju su teorijska poglavlja o vodstvu sadržana i u istraživačkom djelu rada gdje se pomoću te dane teorije istraživalo u kojoj su korelaciji pojmovi motivacija i vodstvo na području malih i srednjih poduzeća u gradu Labinu. Skupljanjem podataka i njihovom obradom došlo se do zaključka kako motivacija i vodstvo u malim i srednjim poduzećima uvelike ovise jedno o drugom.