Tijekom planiranja prijenosne i distribucijske mreže pažljivo se promatra dugoročna potražnja za snagom kako bi se pokušale preduhitriti eventualne potrebe za povećanjem snage. To se obično čini izgradnjom prijenosnih i distribucijskih postrojenja sa znatnom rezervom u kapacitetu, obično i do 50 % više od postojećeg tereta koji će udovoljiti potrebama budućeg porasta tereta. Međutim, trenutni trendovi u potražnji za električnom energijom u mnogim zemljama danas mogli bi uskoro konzumirati osiguranu rezervu. Takvi trendovi stvaraju poticaj distribuiranoj proizvodnji (DP) za rješavanje problema. Tijekom prošlih desetljeća, velika potražnja za električnom energijom i nedostatni kapaciteti mreža rezultirali su prekidima u radu, kvarovima na opremi, visokim cijenama isporuke i slično. Nažalost, ekonomska i okolišna ograničenja ograničila su nadogradnju postojećih i izgradnju novih proizvodnih, prijenosnih i distribucijskih postrojenja. Uzevši u obzir ovakav scenarij, pronalazak alternativne proizvodnje u vidu distribuirane proizvodnje koja će nadomjestiti tradicionalne centralizirane elektrane i zadovoljiti potražnju za energijom, postaje imperativ. Ova opcija srećom, ne samo da bi riješila problem navedenih ograničenja, već se pokazala ekonomski održivijom od nadogradnje postojećih postrojenja sustava u slučaju pojave dodatne potražnje za kapacitetom. Fokus rada je predstaviti usporedbu analiza troškova između priključenja distribuiranog izvora električne energije i nadogradnje postojećih trafostanica i distributivnih postrojenja, prilikom čega je korišten stvaran primjer priključenja fotonaponske elektrane FNE Barbičin.