Jedna od osnovnih čovjekovih egzistencijalnih potreba jest riješeno stambeno pitanje. Konstantni je rast cijena stanova u Hrvatskoj doveo do toga da sve manji broj građana, a prije svega mlađih obitelji ne može riješiti stambeno pitanje. Stambena se situacija negativno odrazila i na demografske učinke u Hrvatskoj, koji su zadnjih godina sve lošiji. Zbog takvih uvjeta stanovanja i zbog nesigurnosti stambenih statusa dio se populacije u Hrvatskoj može smatrati socijalno isključenim. Pri tome, to se najviše odnosi na mlade i starije osobe te na nacionalne manjine. Analogno tomu u ovome je radu fokus stambene problematike u urbanim područjima bio upravo na mladim i starijim osobama. Stambena politika od 1990-ih godina postaje dijelom socijalne politike i uglavnom je prepuštena slobodnome tržištu. POS program koji predstavlja pozitivan primjer stambene politike u Hrvatskoj egzistira od 2001. godine, međutim i on je nepristupačan brojnim ljudima koji ne pripadaju srednjemu sloju, već se nalaze u nepovoljnijoj financijskoj situaciji. Kako bi stambena politika imala jači utjecaj na smanjenje nejednakosti na stambenome tržištu, državni bi poticaji trebali biti selektivni, kvalitetni i usmjereni prema ciljanim skupinama. Prilikom izrade programa treba značajnije koristiti tehničku i financijsku pomoć iz programa Europske unije i ostalih međunarodnih izvora. U ovome su radu, kao rezultat analize stambenoga tržišta i stambenih politika u Hrvatskoj, iznesene sugestije za unapređenje stambene politike i navedene su brojne preporuke za rješavanje stambenoga pitanja građana. Adekvatni se oblik moderne stambene politike Hrvatske treba zasnivati na procjeni stambenih potreba te na izgradnji infrastrukture stambenih institucija, među kojima bi relevantnu ulogu imale neprofitne stambene organizacije, kao što su stambene zadruge i sl.