Bankarstvo, najsličnije današnjem, započelo je svoj razvoj u Europi, a potom se proširilo na Sjedinjene Američke Države i ostale kontinente. U Europi je i dalje zastupljenija bankocentrična financijska struktura u kojoj su banke glavni posrednici na financijskom tržištu, dok je u anglosaksonskim zemljama zastupljenija tržišnocentrična financijska struktura u kojoj su prisutni razni oblici financiranja putem tržišta, a manje putem banaka. Nastupom višestrukih procesa liberalizacije osamdesetih godina prošlog stoljeća, započetih prvenstveno u anglosaksonskom bankarskom sustavu, razvijeni su alternativni načini financiranja putem raznih vrsta vrijednosnih papira na tržištima. Taj je proces uslijedio nešto kasnije i u europskim državama, prvenstveno u starijim zemljama članicama Europske unije, na što je posebno utjecalo stvaranje jedinstvenog tržišta te harmonizacija financijskih usluga na razini cjelokupne unije. Bankarski sustavi zemalja u razvoju i tranziciji su pak, pod utjecajem političkih okolnosti, bili primorani zatražiti pomoć razvijenih europskih država te je njihov bankarski sustav započeo razvoj ulaskom stranih banaka i priljevom stranog kapitala na tržište. Nastupom financijske krize 2008. godine, jedan od većih problema bankarskih sustava, posebice zemalja u razvoju i tranziciji, bili su nevraćeni krediti, a mogući uzrok tome bila je pretjerana liberalizacija i nerazborite odluke prilikom odobravanja kredita. Islamski bankarski sustav je jedini koji svoje poslovanje ne temelji na profitu već moralnim i vjerskim načelima, a radi se o sustavu s najvišom stopom rasta posljednjih godina i sve većim širenjem izvan granica zemalja Bliskog istoka.