Monetarna politika je dio ekonomije koji je uvijek glavna tema rasprava. U Republici Hrvatskoj mnogi provode istraživanja u polju monetarne ekonomije kako bi došli do rješenja nekih od problema u Hrvatskoj. Ustrojstvo monetarne politike u Hrvatskoj započinje 1991. godine kada Republika Hrvatska donosi Uredbu kojom Narodna banka Hrvatske postaje središnja banka Republike Hrvatske, te uvodi dinar kao sredstvo plaćanja, a Guverner je odgovoran za njeno poslovanje. 1997., Narodna banka Hrvatske mijenja ime u Hrvatska narodna banka, te pod tim imenom posluje i danas. Ona je samostalna i neovisna, ali odgovorna Saboru RH, a njen primarni cilj jest održavanje stabilnosti cijena. HNB se u provođenju monetarne politike služi politikom obaveznih rezerva i politikom sredstava banaka. S obzirom da je Hrvatska postala članicom Europske unije, HNB je postala sastavni dio Europskog sustava središnjih banaka, te je dužna svoje zadatke izvršavati u skladu sa Statutom ESSB-a i Europske središnje banke. Hrvatska očekuje da se uvede euro kao valuta RH, te njegovim uvođenjem HNB će prenijeti svoje ovlasti vođenja monetarne politike na ESB, te će sudjelovati u provođenju monetarne politike Europske unije. HNB do tada ima ipak zadatak obavljati monetarnu politiku RH i to kroz instrumente monetarne politike koji se tiču povećanja ili smanjenja likvidnosti, a to su: operacije na otvorenom tržištu, obavezna pričuva, stalno raspoložive mogućnosti. Kriza koja je zadesila ne samo Hrvatsku, nego i ostatak svijeta, navela je HNB na vođenje ekspanzivne monetarne politike, ali inflacija je ostala niska, a gospodarski rast slab. Tome su doprinijela i ograničenja koja se tiču vođenja monetarne politike u Hrvatskoj. Euroizacija je jedan od problema ograničenja monetarne politike, a pojam se odnosi na proces kojim inozemna valuta preuzima monetarne funkcije. Uzroci pojave su problemi bankovnog sustava, nerazvijeno domaće financijsko tržište, te politička situacija u zemlji. U Hrvatskoj je problem eurizacije prisutan još iz 20. stoljeća, naime domaći štediše su kako bi očuvale vrijednost svoje financijske imovine konvertirale ju u stranu valutu, te je tim činom i došlo do jače zastupljenosti strane valute, koja je svoju snagu dobivala i time što je politika dopuštala građanima da financijsku imovinu mogu držati u devizama. Hrvatska ima i problem visok udio izvoza i uvoza u BDP-u, preuzima svjetske cijene, ne utječe na globalne trgovinske tokove, ne može se zaduživati u vlastitoj valuti, te je izložena visokim šokovima ponude i potražnje, a na sve to se nadovezuje euroizacija. Izvoz bi trebao biti faktor stabilnosti u lošim vremenima, ali i faktor rasta u dobrim. Naime, zahvaljujući izvozu poduzetnici imaju jaču konkurentnost na domaćem tržištu, ali i poboljšavaju gospodarski rast zemlje, te potiču rast, inovativnost i uvođenje novih tehnologija, ali možda i ono najbitnije izvozom bi se stvarala radna mjesta. Na spori gospodarski rast Hrvatske utjecalo je stanje zaduženosti prije recesije, ali i nakon te krizne 2008. godine osjećale su se posljedice gospodarskog pada. Makroekonomska neravnoteža utjecala je na eksternu neravnotežu da je uvoz postigao veću vrijednost od izvoza. Poduzeća su se prije krize zaduživala u inozemstvu zbog nižeg kamatnjaka, a država je počela s tom istom praksom što ju je dovelo do gomilanja dugova. Nakon te grozne 2008. godine došlo je do težeg prikupljanja proračunskih prihoda što je dovelo do pada zaposlenosti i rasta nezaposlenosti, ali i smanjenja plaća. Hrvatska kao uvozno zavisna zemlja u kojoj razina tečaja djeluje na cijenu uvoznih proizvoda i na stopu inflacije, zemlja s visokom euroizacijom provodi strategiju nominalnog sidra deviznog tečaja u kojem monetarna politika djeluje na kretanje nominalnog tečaja, dok na realni nema nikakvoga učinka. Za Hrvatski makroekonomski sustav preporučuju se strukturne reforme i interna devalvacija, kako bi se ojačalo gospodarstvo i ostvario cilj uravnoteženog rasta.