Jedan od prvih oblika oporezivanja bio je porez na imovinu. Pojam imovine obuhvaća nekretnine (zemljišta i građevine), novac, obveznice, dionice, „nevidljiva“ imovina (umjetnička djela, nakit) i pokretnine. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju intenzivirali su se procesi harmonizacije, koordinacije i daljnjeg razvoja poreznog sustava. Konkretni napori u vezi poreza na imovinu započeli su još puno ranije. U Republici Hrvatskoj se još 2010. godine predlagala porezna reformu koja bi sadržavala i porez na nekretnine. O prvom Nacrtu prijedloga Zakona o porezu na nekretnine raspravljalo se 2012, ali od njega se odustalo. Hrvatski sabor je u prosincu 2016. godine proglasio Zakon o lokalnim porezima s uključenim porezom na nekretnine. Izmjenama Zakona o lokalnim porezima u listopadu 2017. godine obrisani su dijelovi zakona koji sadrže porez na nekretnine. Porez na nekretnine je stalni porez koji se ubire na korištenje ili vlasništvo nekretnina, zemljišta ili građevina. Porezni obveznik je svaka osoba koje nekretninu samostalno posjeduje. Nekretninama smatramo stambeni prostor, poslovni prostor, garažni i drugi pomoćni prostor, prostori bez namjene, građevinsko zemljište koje se koristi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište ako se nalazi unutra građevinskog područja. Cilj potencijalnog poreza na nekretnine je da se jednim porezom obuhvate sva davanja koja obvezuju određenu nekretninu. Porezom na nekretnine iz 2016. godine bi se prvenstveno supstituirala komunalna naknada. U Europskoj uniji porez na nekretnine široko je rasprostranjen te se u svim članicama primjenjuje u nekom od oblika, udio prihoda od poreza na imovinu u 2016. godini u prosjeku je iznosio 1,758 posto BDP-a prema podatcima OECD-a.